FK VOJVODINA

nakon priče o torcidi vraćam se klubovima.. dakle predstavljam dvostrukog prvaka jugoslavije, fk vojvodinu..

skupina novosadskih srba pred sam početak prvog svjetskog rata odlučila je osnovati nogometni klub kojim bi predstavljali srbe koji su tada dobili pisanu ravnopravnost u habzburškoj monarhiju. u proljeće 1914. godine skupina osnivača, koju su činili milenko šijakov, vladimir miličević, milenko hinić, radenko rakić, kamenko ćirić, gojko tošić, đorđe živanov, branko gospođinački i kosta hadžija okupili su se u krojačkoj radnji kod save šijakova i donjeli odluku o osnivanju kluba..

prvu utakmicu su uskoro organizirali na svom prvom igralištu i upisali visoku pomjedu od 5:0 protiv kluba iz obližnjeg sela fk šajkaša koji su već imali dosta iskustva.. ratna zbivanja su dovela do toga da je ta utakmica bila prva i posljednja za klub sve do kraja rata 1918. godine, kada se klub obnavlja i oko njega se skupljaju lokalni privrednici te seklun sve više stabilizira i razvija.

1918. godine klub dobiva i svoj statut i prvog predsjednika - doktora živka bajazeta , koji je dugo bio predsjednik udruge banaka..

od te 1918. do 1924. godine vojvodina je svoje utakmice igrala kao podstanar na stadionu fk UTK-a, da bi se te godine izborili da im grad da dozvolu da preurede gradski biciklistički velodrom za svoj stadion.

izgradnju stadiona su odradili zajedno sa židovskim klubom "juda makabi", a otvoren je za vidovdan 1924. godine i dano mu je ime "karađorđe", koje je nosio sve do kraja 2. svjetskog rata kada je preimenovan u "gradski stadion", da bi se 2007.vratilo staro ime..a i danas se nalazi  na istom mjestu..

mnogi mladi novosađani su u to vrijeme studirali u pragu pa su tako i često gledali i navijali za tamošnju slaviju, pa su prilikom jednog dolaska u novi sad donjeli prvu garnituru dresova praške slavije - crveno - bijele boje, a te boje su i danas klupske boje..

prve godine nisu donjele nikakve značajnije rezultatske uspjeha čak ni na gradskom području, sve do posljednjih godina 30 desetljeća kada uprava kluba uvodi praksu dovođenja stranih trenera koji su poboljšavali kvalitet svih igrača te polako podizali i rezultatske dosege..

tako se vojvodina u sezoni 1931/32 prvi puta kvalificirala u završnicu jugoslavenskog prvenstva, i odmah ispala od beogradske jugoslavije.. sljedeće sezone koja se igra po ligaškom sustavu , novosađani zauzimaju posljednje, 11 mjesto..ti rezultati, koji su na razini republike bili loši, za područje novog sada su bili odlični, daleko najbolji ikada pa je vojvodina pomalo postala najpopularniji klub u gradu i cijeloj pokrajini..tada je na terenu što se crveno - bjelih veliki vođa bio josef velker, koji je daleko najbolji igrač kluba prije 2. svjetskog rata, ali bilo je tu još odličnih igrala poput placa, majtana, mihajlovića, rogića i drugih..

nakon što je novi sad pao u ruke njemaca rad kluba je zabranjen, uništena je sva arhiva, trofeji i slično, a igrači milani pera simin, milan stoja, živko brzak, dušan šućov, radovan božinsvetozar džanić su ubijeni..klub je izgubio još jednog igrača kao žrtvu rata, ali onog u španjolskoj, gdje je u borbi protiv fašizma stradao reprezentativac boško petrović..

nakon završetka rata i njemačke tiranije klub se obnavlja i umjesto da bude u milosti komunističkih vlasti ponovno se nalazi u problemima. preživjeli igrači i članovi uprave već u jesen 1944. obnavljaju rad kluba, azbog sastava tih ljudi, koji su bili intelektualci i nesavitljivi karakteri, došli su u sukob sa vlastima. tako se dana 26.7.1946. godine u domu kulture u novom sadu donosi odluka o spajanju 3 novosadska kluba - vojvodine, slavije i radničkog u novi klub imenom - sloga novi sad.

i ako ste mislili da sada klub ima političku naklonost - varate se!

u toj sezoni sloga je igrala kvalifikacije za 1. saveznu ligu ali političkom odlukom pod vodstvom generala koste nađa svim silama je pomognuto skopskom vardaru da bude bolji od sloge , tako da bi makedonija imala predstavnika u 1. ligi..
sljedeće sezone ipak jednu dobru generaciju ništa ne uspjeva spriječiti da se probiju među elitu, ali su tamo plesali samo jedno ljeto i ponovno ispadaju u 2. lidu..
ulazak u elitu su donjeli igrači blažić, marijanović, živković, velker, panić, veličković.....

1950,  pojavljuju se znaci boljih vremena za klub, najprije na klupu dolazi branislav brane sekulić, koji je uveo praksu odgajanja vlastitih igrača i davanja prilika mladim igračima, a zatim pod velikim pritiskom javnosti u gradu i okolici parijske vođe popuštaju i vraćaju ime vojvodina..

rezultati kluba su sve bolji kao i igrački kadar, tako je vojvodina dosegnula vrhunac u sezoni 56/57 kada završava na drugom mjestu iza zvezde, dok ostvaruju i veliki europski uspjeh gdje su došli do finala srednjoeuropskog kupa..tada je vojvodina davala zaista puno igrača u reprezentaciju, a neki od njih su boškov, rajkov, hirman, bena, ivoš, krstić, vukelić, svinjarević........i kao najbolji igrač vojvodine u to vrijeme veselinović, koji je zabijao kao na pokretnoj traci, pa je u sezoni 56/57 zabio 28 golova u prvenstvu, a u sljedećoj 19 te oba puta bio najbolji strijelac prvenstva..

1961/62 vojvodina je ponovno druga,sada iza partizana, a stara generacija se polako razilazi a na scenu stupaju neki novi klinci, neosporno talentirani ali mladi i neiskusni iako je uz njih ostalo nekoliko starijih igrača, tako da "stara dama" srpskog nogometa dolazi čak do grčevite borbe za opstanak u sezoni 62/63, nakon čega se ponovno podižu u sredinu tablice..bivša igračka zvjezda, vujadin boškov 1964 godine preuzima mjesto tehničkog direktora kluba i počinje stvarati klub na razini zapadno europskih.. za trenera dovodi branu stankovića, kreće sa obnavljanjem stadiona, pokreće gradnju klupskog sportskog centra... veliku pomoć boškov je imao u predsjedniku kluba arsu kovačevićem koji mu je vjerovao ali i bio sposoban osigurati financije za sve planove...

trener stanković mjenja stil igre koji je klub oduvjek njegovao, nadigravanje i tehnička superiornost su zamjenjeni velikom trkom i odgovornošću u igri i rezultati su počeli stizati tako "voša" kako se od milja tepa klubu, osvaja svoj prvi naslov prvaka!

sjajni golman ilija pantelić je primio samo 28 golova u prvenstvu , silvestar takač je sa 13 golova predvodio na terenu svoje suigrače veljkovića, nikolića, brzića, aleksića, vučinića, radovića, savića, pavića... voša je u toj sezoni izgubila samo 4 utakmice, a zanimljivo je da u bili uspješniji u gostima nego doma.. nakon naslova slaninari su briljirali u kupu šampiona, ali odlazak takača u francuski rennes je jako oslabilo klub te ispadaju u četvt - finalu od celtica golom u sudačkoj nadoknadi nakon očitog prekršaja nad golmanom pantelićem..
prva utakmica sa celticom u novom sadu je prva koja je odigrana pod reflektorima na tom stadionu..

sljedeće sezone kao 4. u prvenstvu izborili su nastup u kupu velesajamskih gradova gdje se opet zaustavljaju u četvrfinalu, a ovaj put bolja je bila talijanska bolonja..ti uspjesi su logično doveli do osipanja momčadi irezultatskog pada..tako slaninari u sezoni 67/68 završavaju na predposljednjem mjestu, ali bog proširenja lige na 18 klubova ipak ostaju prvoligaši..

sljede godine šarenih rezultata od, borbe za ostanak do borbe za naslov u sezoni 74/75 kada je bolji bio hajduk pomalo i zahvaljujući igricama izvan terena, a vna terenu je vojvodina pokazalatko je bolji pobjedivši bile i u novom sadu(2:0) i u splitu (4:1)...na klupi je sjedio nekad strašni napadač voše veselinović, a na terenu su predvodili zemko,ivezić, popović, nikezić, trifunović, vukašinovićn novoselac....

dvije godine poslje ta generacija osvaja srednjoeuropski kup, a sa klupe ju je do finala vodio veselinović, da bi u finalu trener bio čovjek koji je donio prvi naslov prvaka države - brane stanković.

sljede godine prosječnosti za vošu, nikakvih uspjeha nije bilo ni na vidiku, a sve je kulminiralo u sezoni 85/86 kada klub dotiče dno i ispada iz lige sa samo 6 pobjeda u 34 utakmice..taj šok je preporodio klub, usljedio je veliki angažmak svih u klubu pa se odmah vraćaju u elitno natjecanje, pod vodstvom trenera tonka vukušića...

nakon ulaska klub se igrački pojačava a mijenja i trenera ta klupu preuzima ljupko petrović koji u prvoj sezoni osvaja 10 mjesto , a zatim vojvodina osvaja svoj drugi naslov prvaka..

u toj šampionskoj sezoni za slaninare su igrali šestić, maras, vasić, mijić, milovac, gaćeša, tanjga, jokanović, punišić, dakić, vorkapić, mijucić, škorić...

preostale dvije sezone sledila je popuna dominacija zvezde, tako da unatoč solidnoj ekipi vojvodina nije mogla do značajnijeg rezultata...


za sada toliko o vojvodini..
bit će toga još...

TORCIDA

dakle najstarija navijačka skupina na ovim prostorima, ali i u cijeloj europi je splitska torcida..

ideja o osnivanju torcide krenula je iz dinamovog grada, dakle grada najljućeg hajdukovog rivala - zagreba.. splitski studenti u zagrebu su se dogovorili ići u split organizirano gledati utakmicu koja je odlučivala o prvaku u sezoni 1949/50, a na starom placu je gostovala crvena zvezda koja je kao i hajduk imala 26 bodova i osjetno bolju gol - razliku pa je tako hajduk morao pobjediti u toj utakmici. splitom se pronio glas da iz zagreba organizirano stižu studenti koji su se ujedinili pod imenom torcida. ime torcida je prihvaćeno jer su splitski pomorci donjeli gles kako u brazilu navijačka skupina "torcida" pravi sjajnu atmosferu na utakmicama..10ak dana prije utakmice iz zagreba stiže pismo od vođe studenata, žuvele, da se i usplitu trebaju organizirati za tu utakmicu..

nakon toga i domaći ljudi su se počeli organizirati te su se po dolasku studenata, dan prije utakmice, podjelili u grupe i podjelili zadatke da bi pripremili sve za utakmicu i da bi maksimalno pomogli hajduku da pobjedi i postane prvak..tako je jedna skupina od njih 10ak dobila zadatak da skinu zvono sa crkve svetog nikole,te ga poslje vrate bez obzira na rezultat, te njime cjelu noć bude zvezdaše.

igrači zvezde su bili smješteni u dva hotela, belvi i park, a navijači su iši od jednog do drugog i pravili strašnu buku čitavu noć, sve do 6 sati ujutro kada su krenuli na kratki odmor,da bi već u 11 sati se okupili i krenuli prema starom placu iako je utakmica bila tek u 2 sata posljepodne..

na stadionu i oko njega okupilo se više od 20 000 ljudi od kojih su mnogi stigli pješke iz kaštela, omiša i brojnih drugih mjesta...hajduk je pobjedonosni gol zabio u 86 minuti,a stadion je eksplodirao..pobjeda se slavila do sljedećeg jutra..ludilo kakvo samo split može napraviti..

sljedeći dan ona grup koja je bila zadužena za zvono krenula ga je vratiti na crkvu, ali ispred ih je dočekala milicija te sve privela u udbu na ispitivanje. komunističkim vlastima se nije svidjelo ovakvo organiziranje ljudi te su strogo zabranili rad torcidi..
 tako je torcida doživjela svoj kraj prije nego je i počela funkcionirati..  ali dosjetljivi splićani su zaigrali na slabe točke partije pa su osnovali skupinu kojoj su dali ime "4 vilaja". to ime su odabrali jer se tako zvala jedna vojna skupina u alžiru koja se borila protiv francuza - dakle protiv kapitalizma koji je partiji bio omražen.  svi koji su sudjelovali u radu 4. vilaje su i dalje međusobno skupinu zvali torcida, ali su imali transparente vilaje...
putovali su gotovo na sva gostovanja dugi niz godina, uskoro su krenule i prve bakljade, koreografije i - naravno tučnjave! največi neredi su izbijanli kada bi na splitskim utakmicama pripadnici armije provocirali domaće pa su ovi impulzivno reagirali i dolazilo je do sveopćih makljaža...

prva torcidina koreografija se dogodila 1955. u zagrebu kada su imali 50ak zastava koje im je poklonio ante majić, a splitski drvodjelac vinko draganja koji im je poklonio isto toliko drški za zastave..

tada su bila druga vremena u odnosu na sadašnje navijanje, pa je tako 1960 godine u zagrebu na dan utakmice dinamo - hajduk odigrana prva prijateljska malonogometna utakmica navijača dinama i hajduka, splićani su pobjedili 2:1, a na stadionu maksimir bilo je čak 10 000 navijača hajduka..ne kao danas na jednoj tribini nego po svim tribinama, pomješani sa dinamovcima..to su bila vremena...

u to isto vrijeme torcida, odnosno 4. vilaja, je počela sa upotrebljavanjem pirotehnike, naravno prva u europi..  pirotehnika tada nisu bile bengalke nego signalne rakete koje su im poklanjali pomorci..taj način navijanja je sve više prirastao srcu kod hajdukovaca i to je jednostavno postao dio njih, torcida bez pirotehnike nije torcida.

u ta stara vremena torcida je svoju ljubav prema klubu iskazivala na sve moguće načine, od odlaska na gostovanja, ludih atmosfera u splitu, pravljenja transparenata do financijskog pomaganja klubu..tako su ne rjetko torcidaši kupovali juniorima kopačke, davali im sendviče i sokove prije gostovanja i slično..

hajduk kao klub je bio prilično drag tadašnjoj vlasti, pogotovo krajem 70ih godina kada je klub vodio legendarni predsjednik tito kirigin, pa su se počeli redati uspjesi, i značajnije europske utakmice koje su torcidi uvjek bile velika inspiracija..

1980. godine napokon se torcida ponovno zove torcida, a nešto kasnije se,nakon titove smrti u njenim redovima pojačava hrvatski nacionalizam koji je uvijek bio prisutan , ali sada sve otvorenije. zanimljivost u vezi toga je da dinamovi navijači danas da bi provocirali hajdukovce uvjek izvlače scenu sa poljudagdje čitav stadion plače nakon objave titove smrti, a upravo je to vrijeme kada se torcidaši otvorenije okreću hrvatstvu..

torcida na novom stadionu dobiva još jaču snagu, još su glasniji u svojoj pjesmi..putuju na mnoga gostovanja gdje i nije baš lako ići zbog sve većih napetosti na nacionalnoj osnovi..krajem 80ih godina torcida dobiva konkurenciju jer se organizira sve više navijačkih skupina kojesve bolje djeluju..tako je u to vrijeme navijačka scena na ovim prostorima daleko najjača, i nadaleko poznata po mnobim makljažama i neredima, kako po domaćim utakmicama tako i po europi...

raspadom jugoslavije torcida se praktično "raspada" jer su gotovo svi otišli u rat braniti domovinu, ali su uvjek nalazili načina nekako se pojaviti na hajdukovim utakmicama...
90te godine prolaze u nekakvom miru što se torcide tiče, nova borba se vodi protiv zagreba jer tadašnja vlast daje privilegija dinami, odnosno tada croatiji, te to temperamentna torcida ne podnosi..nakon toga hajduk osvaja nekoliko titula a zatim opet sljedi dominacija dinama i frustracija ovoga puta prema vodstvu hajduka, i upravo ovih dana torcida praktično kroz udrugu "naš hajduk" dolazi na vlast u klubu..to je sigurno povijesni trenutak za ovu grupu ali i za hajduk..u ovom vremenu torcida se posebno ističe spektakularnim koreografijama..

u jednom od budućih postova ću pisati o najpoznatijim transparentima i navijačkim pjesmicama...

SARAJEVO

pod sarajevo mislim na klub, naravno...

dakle, FSBiH (fiskulturni savez) je 1945. godine osnovao omladinsko sportsko društvo "sloboda" i radničko sportsko društvo "udarnik", nakon što niti jedan od ovih klubova nije postizao uspjehe, FSBiH je odlučio da se ta društva spoje u SD torpedo. osnivačka skupština novog društva održana je 24.10.1946. u fiskulturnom domu u sarajevu, a ideju o imenu donio je šefik maglajić koji je došao iz rusije i tamo ostao zadivljen igrama istoimenog moskovskog kluba.
već u 8. mjesecu 1947. godine na prijedlog sarajevskog novinara mirka ostojića mjenja ime u SD sarajevo, a 20.5.1949. godine nogomrtni klub se osamostaljuje i postaje FK sarajevo.

u sezoni 1946/47. FK sarajevo je izborilo plasman u prvu saveznu ligu jugoslavije, a pošto je željezničar ispadao iz lige FSBiH je donio odluku da igrači željezničara alajbegović, konjevoda, lazarević, rajlić, golc, šilić i kapetan lovrić moraju preći u sarajevo, ali ni to nije bilo dovoljno da bi sarajlije izborile ostanak, od 10 ekipa u natjecanju , sarajevo je bilo najneuspješnije te je kao posljednje i sa samo 2 pobjede u sezoni ispali iz lige..

nakon jedne drugoligaške sezone sarajevo se vraća u elitu i zauzima 5 mjesto,a zatim još nekoliko godina provode u sredini ljestvice prve lige. u tom periodu stasao je jedan fantastičan nogometaš, sjajan dribler i sjajan čovjek - asim ferhatović - hase. hase je već kao mladić unišao u prvu ekipu i već tada bio među najboljima.1955. hase se vraća iz vojske ali nije u najboljojformi i to se osjeti na igri čitave momčadi i sarajevo ponovno ispada iz lige, al se ponovno ekspresno vraćaju i ostaju prvoligaši do raspada države, ali i do danas..
haseta su saljetali menadžeri svih jakih klubova, ali on je sve bogate ponude odbijao kao od šale i ostao u svom klubu do kraja.

zanimljivosti vezane uz njega su da je u beogradu, na utakmici sa BSK-om zabio gol tako što je predriblao kompletu obranu i golmana domaćina, nakon čega su mu protivnički igrači prilazili i čestitali, a stadion zapljeskao..o njemu dodatno u postu o najboljim igračima...

godine osrednjosti za sarajevo završavaju u sezoni 1963/64. kada bordo tim završava na 4 mjestu a hase sa 19 golova postaje najbolji strijelac..zatim sarajlije osvajaju 2 mjesto iza partizana, a u klubu se pojavljuje nova legenda - boško antić zbog kojeg je nastala legendarna pjesmica navijaša sarajeva - "dva boška na dva ćoška, a musemić u sredini, za pobjedu ti ne brini"..

nakon drugog mjesta slijedi mali pad pa -naslov prvaka!

1966/67. godine sarajevo postaje prvak jugoslavije prvi puta u povjesti..sarajevo je već na početku sezone pokazalo kvalitetu i odmah jasno dalo do znanja svima da je ovo njihova godina.. ekipa trenera brozovića krenula je sa dvije pobjede, protiv sutjeske 1:0 i željezničara 2:0, zatim su remizirali sa partizanom na koševu 1:1, a nakon toga sljedi niz od 5 pobjeda..posljednja od tih pet pobjeda je bila i najuvjerljija, 4:0 u rijeci, a to je bila i posljednja hasetova utakmica u karijeri jer je zaradio tešku ozljedu..to nije pokolebalo njegove suigrače koji su nastavili sa pobjedama sve do 11. kola kada sa 1:0 gube od beograda, i to je bio jedini poraz u polusezoni.
u proljetni dio sarajevo kreće nešto lošije te mu se dinamo uskoro jako približava pa i prestiže..ipak pobjedom na marakani sarajlije se ponovno vraćaju na prvo mjesto i  u predzadnjem kolu odlaze na maksimir gdje ih čeka sjajna ekipa koja je osvojila kup velesajamskig gradova i 50 000 gledatelja željnih dinamove pobjede i naslova nakon dogogodišnjeg čekanja...u sjajnoj utakmici kakve se rjetko viđaju, gdje su golmani na obje strane čuda radili, utakmica zavšava 0:0 i sarajevo je na milimetar od ostvaenja sna.. bordo timu je trebala pobjeda ili nerješeno protiv čelika koji je već otpisan,posljednji na tablici i kažnjen sa 4 boda..sarajevo je odlično krenulo u utakmicu i golom vahida musemića već u 7 minuti bacilo u trans 40 000 gledatelja..međutim u momčadi čelika se budi inat i pogotcima u 10 i 21 minuti preokreću rezultat..ali sjajni musemić vraća stvari na svoje mjesto i zabija još dva gola ,zatim se priključuje boško antić i u 41. minuti postavlja na 4:2 i slavlje je moglo početi..točku na i ovognaslova u 81. minuti postavlja prodanović za konačnih 5:2...igrači koji su otišli u povjest kluba su sričo, fazlagić , muzurović, jesenković, bajić, prljača, šiljkut, musemić, blažević i boško prodanović - drugi boško iz one pjesmice..
najbolji strijelci su bili musemić (16), antić (14) i prodanović (10)..

ovaj sjajan uspjeh je donio - raspad sistema! naime nakon ispadanja iz europe od manchester uniteda, koji je kasnije postao prvak europe, u sarajevu dolazi do svađa i prepirki tko je najzaslužniji za naslov prvaka,a tu prednjači tehnički diraktor ibrahim biogradilić, koji je naljutio trenera miroslava "mehu" brozovića te ovaj daje ostavku,a s tim kreće i potonuće klubau donji dio ljestvice.. već u idućem prvenstvu su tek na 6. mjestu, zatim sljedi 11. , 12. ,12., 15......

3.8.1973. godine za sarajevo debitira jedan 17godišnji klinac imenom safet sušić..taj klinac je uzrastao u najboleg igrača u povjesti kluba i bosne i hercegovine, alo nažalost oko njega nikada nije skupljena dovoljno dobra ekipa da bi se uključili u borbu za naslov, te je u sezoni 79/80. sarajevo sa safetom uspjelo doći do drugog mjesta ali a velikim zaostatkom za prvakom zvezdom. u to drugo mjesto safet je ugradio 17 golova,koji su mu donjeli naslov najboljeg strijelca i igrača lige, i puno odličnih utakmica i bezbroj driblinga..

1982 sušić odlazi u italiju i klub se oslanja ponovno na mlade..u sezoni 83/84 sarajevo se na jedvite jade spašavaod ispadanja i u novu sezonu ulazi sa planovima o borbi za opstanak...ali se stvari ne odvijaju po planu jerna polusezoni sarajevo je prvo na tablica sa 25 osvojenih bodova..u tome prvenstvu koševo je bilo neosvojiva utvrda, samo su se zagrebački dinamo, željezničar i budućnost uspjeli provući bez poraza, a zanimljivo da su te tri utakmice završile 0:0...

u proljetnom djelu sarajevo nastavlja u istom ritmu te osvaja 23 boda i postaje prvak sa 48 bodova, 4 više od hajduka..sarajevo je primilo daleko najmanje golova u sezoni, samo 30, za što je nagradom za najboljeg golmana nagrađen mioš đurković.

sa klupe jeekipu vodio trener boško antić koji je tako postao prvi u povjesti sarajeva koji je osvojio naslov kao igrač i kao trener..a igrali su uz đurkovića hadžibegić, pašić, vukičević, janjoš, radeljaš, kapetanović, jozić, jurišić, vujičević, švarkić..... i husref musemić koji je sa 19 golova bio najbolji strijelac ekipe...

nakon naskova ponovno strašan pad i 15 mjesto, spas od ispadanja za milimetar..ispao je beograd koji je imao 30 bodova kao i sarajevo , ali i lošiju gol - razliku..zatim sezona koja je "odigrana" za zelenim stolom..da su ostali rezultati sa oduzetim bodovima sarajevo bi ispalo, ali s obzirom da su ti bodovi vraćeni ipak se spašavaju..
klub je totalno potonuo, ali javlja se svjetlo na kraju tunela, u sarajevu se masovno organiziraju navijači da bi pomogli klubu i 1987. osniva se navijačka skupina " horde zla" koja svojim organiziranim navijanjem pomaže klubu koliko može..na terenu i tablici se to slabio vidi jer se klub svake godine grčevito bori za ostanak ali uvjek nekako uspjeva sve do sezone 89/90. kada sarajevo zauzima pred posljednju poziciju koja znači ispadanje..ali tada pritisak javnosti i politike dovode do toga da se liga proširuje za jednog člana da bi se sarajevo spasilo..
posljednje kompletno prvenstvo klub se lagano stabilizira i završava na 11 mjestu , a prvenstvo bez hrvatskih i slovenskih klubova na 9 mjestu........

sarajevo svoje utakmice igra na stadionu koševo , koji danas službeno nosi ime asima ferhatovića - haseta..stadion je izgrađen 1947. ali je doživio nekoliko rekonstruksija od kojih najveću prije olimpijskih igara koje su održane u sarajevu 84. godine i na njemu je održano svečano otvorenje..trenutni kapacitet stadiona je 36 000 gledatelja, a prije rekonstrukcijeje bio nešto više od 40 000...

evo toliko o sarajevu...sljedi priča o najstarijoj navijačkoj skupini europe, i početcima navijanja na ovim prostorima...

pozdrav...

PARTIZAN

na redu je predstavljanje partizana..kao što mu i ime govori, partizan je klub nastao kao klub jugoslavenske narodne armije..osnovan je 4.10. 1945. godine kao dio velikog sportskog društva partizan, ali odmah počinje djelovati neovisno,sa svojom upravom i financijama. dakle klub su osnovali generali jugoslavenske vojske, a predvodio ih je svetozar vukmanović tempo, koji je poslje bio i predsjednik kluba..a na osnivačkoj sjednici na kojoj su prisustvovali uz vukmanovića i otmar krečić, vujica galinović, kača popović, mihajlo todorović i ratko čoče vujović koji je izabran za prvog predsjednika kluba. osnivanje kluba je dosta dugo pripremano na razini armije, tako da su mnogi poznati nogometaši unaprijed premješteni u beograd da bi pristupili novo osnovanom klubu..

dva dana nakon osnivanja partizan je odigrao prvu utakmicu i pobjedio reprezentaciju zemuna sa 4:2, a prvi strijelac u povjesti kluba je bio matekalo, koji je zabio dva gola na toj utakmici, dok su po jedan dodali šoroš i rupnik. uz njih u toj utakmici još su nastupili čulik, čoloić , beselin, čajkovski, đurđević, švaljek, atanacković..trener je bio franjo glaser, pristigao iz zagrebačkog građanskog....

nogometaši partizana su tada bili redovni vojnici, svi su živjeli u centralnom domu armije i obavljali redovne vojne zadaće..
već 1946. godine kreće gradnja partizanovog stadiona , i to na mjestu gdje je bio prijašnji stadion višestrukog prvaka prve jugoslavije - BSK-a. ta činjenica određeni dio navijača partizana tjera na razmišljnje da li jeu biti partizan, a ne OFK stvarni nasljednik toga starog i uspješnog kluba. pošto je službeno OFK nasljednik, ostajem kod toga da je stvarno tako..
dakle stadion u humskoj 1 dovršen je već 1949. kada je , 9.10. odigrana utakmica između jugoslavije i francuske..stadion je od polovine 50ih do 1987. godine bio cilj na koji se nosila štafeta mladosti u čast tadašnjem predsjedniku jugoslavije titu. i taj detalj govori o poziciji partizana u tadašnjoj ligi.

nakon prvog prvenstva u kojem su se natjecale reprezentacije država jugoslavije, prvo klupsko prvenstvo osvaja partizan, i to sa velikih 5 bodova više od dinama..zanimljivo je da je tu sezonu partizan igrao u čisto bijelim dresovima, a do 1960. godine, kada su izabrali crno -bele dresove, svake godine su igrali u drugim dresovima, tj različitim bojama..od palave, bijele, crvene..u razno raznim kombinacijama..

partizana je tada predvodio najbolji igrač u njegovoj povjesti , zagrepčanin stjepan bobek, koji je u prvom , reprezentativnom prvenstvu bio najbolji strijelac sa 8 golova, te u sezoni 53/54. sa 21 golom.. bobek je postao ikona zbog svoje sjajne igre u svakoj utakmici, velike borbenosti a neponovljivog umjeća..pa je tako u sezoni u kojoj je partizan prvi put postao prvak u jednoj utakmici, u nišu, zabio čak 9 golova u pobjedi 10:1...

u to vrijeme je uprava partizana povukla sjajan potez za budućnost kluba, doveden je sjajni mađarski trener iliješ špic, koji je došao iz skopja gdje je trenirao tamošnji građanski i bugarsku reprezentaciju. zanimljivo je da dotadašnjem treneru , franji glaseru nitko nije htio reći da više nije trener - igrač , nego samo igrač, pa je ta neugodna situacija trajala nekoliko mjeseci..

špic je bio vizionar pa je tako partizan tada igrao nogomet budućnosti , tehnički iznimno dotjeran i vrlo efikasan..jedini problem u njegovom načinu rada je bilo zapostavljanje obrane, on je jednostavno išao na postizanje gola više...

nakon što su u sljedećem prvenstvu završili na trećem mjestu sa 5 bodova manje od dinama, u trećem, 48/59. partizan je ponovno prvak države sa 3 boda više od gradskog rivala , crvene zvezde..

nakon toga sljedi suša što se tiče naslova prvaka, ali partizan igra brojne prijateljske utakmice po čitavoj europi , temnogim velikim pobjedama zaslužuje respekt u cijeloj europi..a s tim respektom 1955. godine zaslužuje poziv za natjecanje u prvom kupu prvaka europe .. naime uefa je organizirala natjecanje za najbolje klubove po njenom rejtingu, i uefa je tu svrstala partizan..

tako je partizan odigrao prvu utakmicu u povjesti tog natjecanja a ima i prvog strijelca istog . miloš milutinović je zabio dva gola u remiju 3:3 u lisabonu sa sportingom. pošto europske priče čuvam za buduće postove to ću učiniti i sa ovom..

partizan novu titulu osvaja tek sezone 60/61. i to sa samo bodom prednosti u odnosu na zvezdu, a na klupi ,od tada crno- belih, sjedio je stjepan bobek, a na terenu je bila mahom mlada garda, takozvane "partizanove bebe" vukelić , radović, galić, sombolac koji su pametnim praćenjem dovedeni na topčidersko brdo, i oni koji su na njemu odgojeni od malih nogu šoškič, miladinović , jusufi , srđan i zvezdan čebinac, mitić, vasović...

partizan tada osvaja sa tim sastavom još dva naslova u nizu, da bi dominaciju na jednu sezonu prekinula zvezda pobjegavši u sezoni 63/64. za 3 boda..zatim ponovno partizan skuplja najviše bodova, i bilježi velikih 8 bodova prednosti ispred sarajeva..

nakon toga partizan ponovno blista u europi...ali o tom - potom..:)

to je bila i njihova posljednja titula, nakon raspada ove sjajne generacije, koja se razišla po čitavom svijetu, slijede godine razočaranja za partizan...

novi uzlet kluma sa topčiderskog brda kreće karjem 70ih godina, tako najprije ostvaruju najveći europski uspjeh i osvajaju MITROPA kup - srednjoeuropski kup.. novu veliku generaciju crno- belih sa klupe je vodio ante mladinić a nove zvjezde kluba su trifunović, bjeković, santrač, đorđević, varga, đurović, kozić, lazičić, kozić.....

ta ekipa osvaja i naslov 75/76. a bjeković je najbolji strijelac prvenstva, kao što je i godinu prije bio đorđević.. novi naslov stiže 77/78. a onda opet poduža pauza do 82/83 i novog naslova do kojeg je klub vodio trener milo milutinović, a igrali su trifunović, varga,radulović, stojić, zalad, dimitrijević, petrić...i igrač kojeg je potrebno posebno istaknuti - dragan mance koji je te sezone postigao najviše golova za partizan. i zatim u dvije sljedeće sezone najprije 8 pa zatim 12..u prvenstvo 85/86. koje je partizan ponovno osvojio mance je krenio sa 2 pogotka u 5 utakmica i - poginuo. 3.8.1985. godine, u strašnoj prometnoj nesreći u beogradu izgubio je živo, kako su ga poslje nazvali james dean srpskog nogometa..zanimljivost oko ovog nogometaša je način proslavljanja golova, dakle kada god bi zabio svom silinom bi se zaletio i bacio na koljena, iz toga razloga na njegovom grobu stoji bista baš u tome stavu...

ta nesreća kao da je dala dodatnu snagu beograđanima i zahvaljujući boljoj gol- razlici odnose naslov ispred zvezde..

sljedeće sezone partizanu se piše novi naslov ali nakon odluke za zelenim stolom..kao što sam već nekoliko puta rekao o toj sezoni će biti zaseban post tako da neću sada o tome..

to je bio i posljednji partizanov naslov do raspada jugoslavije tako da ova priča ovdje završava..

nadam se da je bilo zanimljivo...
sljedi priča o sarajevu i njihovoj povjesti......

pozdrav..

DINAMO

 o dinamovoj povijesti postoje mnoge nedoumice a naravno najveća je ona o vremenu osnutka.. dinamo kao dinamo osnovan je 9.6. 1945. godine u prostorijama "elektre" u gundulićevoj ulici. ondašnji komesar komunističke partije ivica medarić predlođio je ime dinamo , koje je i prihvaćeno. odmah je stvorena jaka ekipa jer su u klub pristupile najveće zvijezde građanskog (urch,wollfil, kokotović, lešnik , jazbinšek, cimermančić, pleše, antolković, belošević i rajss od seniora , te juniori bučar , ferković , čonč , režek...) i HAŠK-a (čajkovski, kacjan , lojen i peričić) te legendarni trener građanskog martin bukovi.dinamova boja dresova odmah je postala plava kakvu je imao i građanski , ali i svi klubovi koji su nosili ime dinamo po europi i rusiji - osim onog u bukureštu... e sada ovako..službeni stav kluba, a i moje mišljenje je takvo, je da je dinamo nasljednik tradicije građanskog, naime građanski je prisilno ugašen u svibnju 1945, točnije 19.5. nakon što je u svojoj posljednjoj utakmici pod tim imenom 1.5. upisao i posljednju pobjedu...velika većina igrača je prešla u dinamo koji je osnovan, dakle, samo 20 dana nakon gašenja građanskog, prešao je i trener, nekoliko članova uprave, gotovo svi navijači su počeli navijati za dinamo, grb dinama je jako sličan onom građanskog..u iti je na grbu samo promjenjeno slovo, umjesto velikog slova G stavljeno je malo d.....

 dakle po meni je to tako pa ću ja ovdje malo kotač vremena zavrtiti unazad i zaustaviti se u 1911. godini..

hrvatska je tada bila pod austro - ugarskom vlašću i zagrebom je krenula priča da mađari  osnivaju klub u zagrebu koji će biti član mađarskog saveza, pošto je to bilo neprihvatljivo jer je je postojao hrvatski sportski savez.  to je među mladim hrvatima probudilo inat te te su odlučili prije mađara osnovati klub.
i to se dogodilo 26.4.1911. godine, a prvi predsjednik je postao andrija mutafelja izabran na skupštini u kavani na preradovićevom trgu.klub je dobio ime "prvi hrvatski građanski športski klub zagreb (1.hšk građanski zagreb).


prvu utakmicu odigrali su protiv tada najvećih rivala, kluba zagrebačkih studenata - HAŠK-a i izgubili sa velikih 5:1, što je bilo i očekivano jer su haškovci već godinama ostvarivali dobr rezultate u utakmicama sa mađarima i  englezima..

s vremenom je građanski, koji je bio klub širokih masa za razliku od HAŠK-a, pomalo sustizao svoje rivale,te stvorio nova rivalstva, prije svih sa splitskim hajdukom, a zatim i sa beogradskim BSK-om.

1912. godine građanski nastupa u prvenstvu hrvatske i slavonije i osvaja treće mjesto od 6 momčadi, da bi sljedeće godine odustao od natjecanja zbog ratne situacije.. sljedi period bez službenih natjecanja od 1919. godine kada kreće liga zagrebačkog nogometnog podsaveza gdje 10 godina za redom osvaja prvo mjesto. 1923. godine sudjeluju u prvom prvenstvu jugoslavije gdje u prvom koli pobjeđuju ljubljansku iliriju sa 2:1, zatim se voljom ždrijeba kvalificiraju u finale gdje u dvije utakmice pokazuju da su osjetno bolja momčad od sarajevskog SAŠK-a sa 1:1 i 4:2.. u tom naslovu su sudjelovali igrači vrđuka, mesić, vragović, bažant, pasinek, rupec...a trener je bio englez artur gaskel..zanimljivo je da su građanski od tog prvog prvenstva jugoslavije ,pa sve do ukidanja kluba stalno vodili strani treneri..
također te godine purgeri su otišli na turneju po španjolskoj gdje su upisali pobjede protiv atletic bilbaoa i barcelone..

sljedeći naslov se čeka do 1926. godine kada u finalu pobjeđuju beogradsku jugoslaviju sa 2:1 te tako uzvraćaju za poraz u finalu godinu ranije od 3:2..u tome naslovu sudjelovali su mihelčić , babić , rupec, ivančić, cindrić , hitrec...a vodio ih je austrijanac josef brandstater..u toj sezoni građanski je imao strašnu gol-razliku , u samo tri utakmice zabili su čak 16 golova, a primili samo 2..

sljedeći naslov stiže 1928. godine kada u 5 utakmica prvenstva građanski upisuje 4 pobjede i jedan remi uz gol razliku 12:3, a istaknuti igrači su mihelčić , babić, cindrić , gmajnički, kralj , remec, kovačić..a trener je mađar imre poszony..

sljedi duga suša bez trofeja za građanski sve do pojave legendarnog trenera bukovija, također mađara, i sjajne generacije na čelu sa jazbinšekom i cimermanićem u kojoj su još bili antolković , lešnik, kokotović , đanić, kovačević i medarić..da onaj medarić koji je predlođio ime dinamo 10ak godina kasnije.. ta generacija osvaja naslov u sezoni 1936/37. sa čak 8 bodova ispred hajduka,BSK-a i SK jugoslavije.
novi naslov stiže 1940, i to je posljednje prvenstvo igrano u staroj jugi, dakle građanski je osvojio prvo i posljedne prvenstvo..uz staru ekipu su se još priključili brozovič, belošević i matekalo a trener je ostao isti..

raspadom jugoslavije građanski se uključuje u prvenstvo NDH-a i 1943 postaje prvak, a ekipi se priključuju glaser, lechner i wolfl...

tada sljede poznati događaji gašenja kluba i svega što sam već prepričao na početku..

nakon rata dinamo ima odličnu ekipu već iskusnih igrača i osvaja naslov ispred hajduka i partizana u sastavu koji prilično podsjeća na onaj građanskog..cimermančić, čajkovski, jazbinšek, wolfl, horvat, pleše.. samo se trener do tada već promjenio pa je sada to bio austrijanac karl mutsch..a glavna zjezda momčadi je bio sjajni wolfl koji je bio prvi strijelac prvenstva sa 22 gola, čime je potvrdio sjajnu formu iz sezone prije kada je zabio čak 28 golova, te naravno bio također najbolji strijelac..

novi naslov dinamo čeka četiri godine a donose mu ga majerović , čonč, crnković , banožić , čajkovski ,benko, horvat , osojnjak...pod vodstvom trenera jazbinšeka..a osvojen je sa samo bodom više od partizana, uz impresivniu gol - razliku od čak +50.. nakon toga sljede tri godine prosječnosti do nove titule 1958. godine..a tada sljedi pakao za navijače dinama kojih je sve više jer dinamo postaje simbol hrvatstva, pa se tako mnogi kroz dinamo usprotivljuju tadašnjem ražimu, a zbog toga klub i ispašta na rezultatskom planu, jer mu jednostavno nije dopušteno pošteno natjecanje..
najbolji dokaz tomu je činjenica da su modri igrali finale kup velesajamskih gradova 1963. i osvojili isto natjecanje 1967. godine pobjedivši engleski leads united u finalu..dok u nacionalnom prvenstvu nisu mogli niti blizu naslovu..vrhunac dinamovih muka su bile sezona 68/69. i 78/79. .. u prvom slučaju je dinamo prokockao 5 bodova viška u odnosu na zvezdu u samo tri kola, a u drugom slučaju je hajduku poklonjen naslov prvakatako da je dinamu poništena regularna pobjeda u rijeci..naime, u prvom kolu prvenstva dinamo je u rijeci izgubio 2:1,ali je za riječane nastupio edmond tomić, koji je bio suspendiran zbog kartona. nogometni savez je tu utakmicu registrirao sa 3:0 za zagrepčane , ali u proljeće kada se vidjelo da bi dinamo mogao do naslova pod vodstvom trenera vlatka markovića, hajduk na čelu sa svojim najvećim predsjednikom ikad, vrši pritisak da se utakmica registrira pobjedom rijeke.. naravno to je i učinjeno te je na kraju hajduk odnio titulu zbog bolje gol - razlike..

4 godine nakon toga dinamo napokon osvaja naslov prvaka, to je vjerovatno najdraži trofej svim dinamovcima.. kultni naziv za to vrijeme je "dinamovo proljeće" čime se uspoređuje sa praškim i hrvatskim proljećem..tada je vladala nezapamćena euforija u zagrebu i među svim dinamovcima koju je majstorski zapalio miroslav ćiro blađević i koja je rezultirala toliko očekivanim naslovom..dinamo je te godine imao nevjerovatnih 42 000 članova po čemu je bio drugi klub na tome polju u europi iza nedodirljive barcelone..

sjajna ekipa koju znaju svi ljubitelji modrih predvodili su zajec, kranjčar, mlinarić,,ivković, vlak, deverić, braun, bračun, mustadanagić, cvetković , hadžić, bručić i najboli strijelac lige sa 19 golova - snješko cerin.....
evo te momčadi...

a evo i kako je maksimir izgledao na svakoj utakmici...

tada je u hrvatskoj veliku popularnost stekao i radijski voditelj ivo tomić, inače moj sugrađanin iz pleternice, sa svojim sjajnim dosjetkama i neskrivenom ljubavi prema zagrebačkim modrima.. tako je njegov komentar za velimira zajeca unišla u antologiju i kluba i radijskih prijenosa - zajec zeko dinamovo med i mljeko! slične izjave je imao za svakog od dinamovih igrača...

to je bio i posljednji naslov dinama u bivšoj državi, nakon kojega je potonuo u prosječnost sve do samog kraja države, kada je ponovno složena sjajna momčad predvođena zvonimirom bobanom i davorom šukerom, i koja je jedina držala korak sa zvezdom koja je tada bila na vrhuncu moći..da ćiro nije napravio najveću grašku u svojoj karijeri, a to bi se moglo proglasiti i najvećom greškom ikad napravljenom u nogometu na ovim prostorima, i otjerao roberta prosinečkog u zvezdu tko zna kako bi se povijest odvijala..

zadnje bitno što se dogodili za dinamo u bivšoj državi je dan koji dinamovi navijači smatraju početkom rata i osamostaljenja republike hrvatske.. dakle, 13.5.1990. na maksimiru se trebao igrati veliki derbi daleko najboljih ekipa u državi, ali navijači zvezde, delije, su počeli sa uništavanjem reklama na doljnjoj tribini na jugu, nakon čega su provalili na gornju tribinu i obračunali se sa malobrojnim navijačima dinama..nakon što milicija nije uopće reagirala na ovo, sa sjeverne tribina uljeću navijači dinama, bad blue bojsi i kreće opći kaos na stadionu..tada se uključila i milicija, koja je ,ironije li, tada slavila svoj dan i nastaju scene kao sa ratišta.. i tada se događa trenutak koji je moždai jedan od najkultnijih u klupskoj povijesti..
mladi dinamov kapetan, zvonimir boban, da bi obranio jednog navijača nogom udara milicajaca rafika ahmetovića i - odlazi u legendu..

utakmica nikada nije odigrana, a dinamo uskoro kao i ostali hrvatski i slovenski klubovi istupa iz lige...

evo , to je za sada to o dinamu..da bih zaokružio priču o velikoj četvorki idući post je o partizanu, a zatim sljede i ostali klubovi , počevši od onih koji su osvajali naslove...
između priča o tim klubovima ću ubacivati zanimljive priče o pojedinim prvenstvima, igračima, navijačima, europskim nastupima i slično...

nadam se da ste zadovoljni, vidim da ima dosta pregleda pa se nadam da će tako i ostati..
vidio sam na forumima nekim da se pojedinci žale da sam pristran, pokušavam ne biti ,pa ako netko tako nešto primjeti unaprijed se ispričavam, pokušavam pričati nakom što sve pročitam iz nekoliko izvora pa nekak odredim kako je realno stanje stvari..


pozdrav do sutra i priče o partizanu....